Led
Stajala Sam Pred Otvorenim Prozorom, Posmatrala Bijelo Nebo Ispunjeno Pahuljama.
Polako Disajući Upijala Bijelinu, odupirajući se Svakoj Naletnoj, Suvišnoj Misli.
Guram Hladnim Rukama U Dušu Zaboravljenu, umotanu u Pokrivač Crne Magije.
Koja ma Hvata, Koja mi Lomi, u Svoje Ruke Uzima. Sve Što Sam Prije Mrzila Sada Iznenada Volim.
Zlo u meni Gradim. Lica deformisana Pohlepom, Zlim Hirovima Smiju mi se Kroz Pamučnu Navlaku Zime.
Kopirajući se u njih, Uživam.
Krvavim Koncem šijem novo Ledeno Ruho bez Ikakve Boli.